Enzo (i) Ferrari

Enzo Ferrari rođen je 18. veljače 1898. godine u talijanskom gradu Modeni. Otac Alfredo Ferrari uspješno je vodio obiteljski biznis, ljevaonicu metala, omogučujući Enzu i starijem bratu Alfredu mlađem bezbrižno djetinjstvo. Otac je među prvima u Modeni imao automobil, a 1908. godine odveo je sinove na utrku nedaleko Bologne. Desetogodišnji je Enzo bio trenutno impresioniran...
Prošlo je više od pola stoljeća otkako se prvi Ferrari pojavio na utrci. Danas Ferrari znači više od automobilizma. Ferrari je snaga, ljepota, glamur, osobnost, ekskluzivnost ali iznad svega strast. Strast za simbolom propetog konjića, najpoznatijom ikonom u svijetu automobilizma. Ipak, prošlo je neko vrijeme dok utrke nisu potpuno zaokupile Enzovu maštu. Namjeravao je postati operni pjevač ili sportski novinar. Pjevanje je ubrzo zaboravio, no neko je vrijeme radio kao novinar u La Gazzetti dello Sport, pišući o nogometnim utakmicama. Enzov se život totalno promijenio za prvog svjetskog rata. 1916. umire mu otac od upale pluća, a kasnije te godine i brat. Te su ga tragedije pratile čitav život. Slomljeni Enzo kasnije odlazi u vojsku i radi kao potkivač konja. Ozbiljno se razbolio te je zamalo izgubio život. Poslan je u bolnicu gdje je, kako je kasnije napisao, mogao čuti zabijanje lijesova u podrumu. Ozdravio je, a kako se rat bližio kraju u Enzu je sve više rasla želja da postane trkaći vozač. Prvo je morao naći posao vezan uz auto industriju. Fiat ga je odbio no to nije pokolebalo Enza koji se nastavio motati u barovima oko tvornice u Torinu, u koje su zalazili mehaničari i vozači utrka. Tamo upoznaje čovjeka koji se bavio rapariranjem rabljenih kamiona. Nitko ne zna gdje i kada je Enzo naučio voziti, ali se zna da je vozio gole šasije u Milano, usavršavajući pritom svoju vještinu. Kasnije nalazi posao u CMN-u, malom proizvođaču automobila, gdje postaje asistent tvrtkinom test vozaču. 1919. godine Enzo postaje vozač utrka.

Ubrzo napušta CMN, i odlazi u Alfa Romeo. Osim kao vozač, u Alfi Enzo radi i kao menađer. 1923. godinu obilježila su dva velika događaja. Oženio se Laurom i nakon najveće pobijede u karijeri na Copa Acerbo, upoznaje obitelj legendarnog pilota Francesca Baracce. Baraccina je eskadrila nosila logo "cavalino rampante" - propeti konjić, kojeg je na nagovor pilotovih roditelja uzeo kao svoj znak. Konjić je ostao crne boje, a Enzo je dodao žutu podlogu, boju grada Modene. Cavalino rampante prvi se put pojavljuje 1932. na Enzovom automobilu na utrci 24 sata Spa. Krajem 20-ih Alfa se povlači i Enzo osniva vlastiti tim za održavanje Alfinih trkaćih automobila u rukama privatnika. 16.11.1929. rođena je Scuderia Ferrari sa sjedištem u Modeni. Zaokupljen biznisom, Enzo napušta vozačku karijeru.

1932. godine dobiva sina Alfredina, poznatijeg kao Dino, a Scuderia Ferrari bilježi velike uspjehe diljem Europe s glavnom zvijezdom Tazijom Nuvolarijem, jednim od najboljih vozača svih vremena. Ferrari je tada napravio "čudovišni" auto s dva 8 cilindrična motora, jedan ispred te jedan iza vozača.
Njime je oboren novi svjetski brzinski rekord od 364 km/h. Najbolja sezone Scuderie Ferrari rezultirala je s 30 pobjeda od 35 utrka. Taj je rekord ostao nedirnut do 1988. kada je McLaren osvojio 15 od 16 utrka. Uskoro u igru ulaze moćni timovi Mercedesa i Auto Uniona. Financirani nacističkim novcem njemački timovi dominiraju, a Ferrarijeve Alfe lagano gube korak. 1938. godine Alfa odlučuje ponovno samostalno krenuti u natjecanje, a Enzu nudi mjesto sportskog direktora. On prihvaća, no kako mu nije odgovarao rad s pretpostavljenima, na kraju biva izbačen 1939. godine. Time je okončana dvadesetgodišnja suradnja, odnosno 225 utrka i 114 pobjeda.Na kraju Enzo formira vlastiti tim, međutim potpisani ugovor s Alfom zabranjivao mu je korištenje vlastita imena slijedeće 4 godine.
Drugi je svjetski rat pred vratima. Enzo u Modeni osniva novu tvrtku imena "Auto Avio Construzioni". Prvi vlastiti trkaći automobil nosio je oznaku 815, s karoserijom poznatog Touringa, a 1940. godine AAC 815 nastupa na poznatoj utrci Mille Miglia.
Ratno stanje donosi nove prioritete i Auto Avio Construzioni se prebacuje na izradu mehaničkih komponenata za strojeve. 1943. odlukom vlade AAC mora iseliti iz Modene u susjedni gradić Maranello, današnji dom Ferrarija. Tvornica je tijekom rata bombardirana no ubrzo je obnovljena. Svršetkom rata Enzo ponovno može koristiti svoje prezime i tada osniva manufakturu za proizvodnju automobila. U Maranellu počinje rad na prvom 12 cilindričnom Ferrarijevom motoru, a glavni je protagonist ovog posla genijalni talijanski inženjer Gioachino Colombo. V12 u tim godinama nije bio uobičajena stvar, no Ferrari je imao viziju i bio siguran u uspjeh ove koncepcije. Oduševljenje 12 cilindričnim motorom potječe još iz Enzovih tinejdžerskih dana kada je vidio Packardov V12 motor i, kako je sam napisao, čuo jedinstveni "song of twelve". Suprotno mišljenju većine Enzo nije bio stručnjak za motore, dapače poznavao je samo osnovni princip rada, no ono što je zahtijevao od svojih inženjera bila je velika snaga i to obvezno iz 12 cilindričnog motora. Jednom je izjavio: "Mi se bavimo 12 cilindričnim motorima i njihovom perfekcijom. Aerodinamika je za one koji ne znaju napraviti snažan motor."
1947. godine na vratima male tvornice u Maranellu osvanuo je prvi Ferrarijev automobil, Tipo 125 S, pogonjen 1,5 litrenim 12 cilindričnim motorom snage 100 KS. Legenda je počela. Oznaka 125 upućuje na zapreminu jednog cilindra, a takav jedinstveni sistem numeriranja Ferrari je nastavio i s ostalim modelima. Dva mjeseca kasnije dva modela 125 S natjecala se se ulicama oko grada Piacenze. Bio je to manji događaj no tim je činom Ferrari službeno započeo karijeru u auto utrkama, onome o čemu je Enzo cijeli život sanjao. Iako je utrka održana tek stotinjak kilometara od njegove baze, Enzo se nije pojavio na utrci. Franco Cortese je dohvatio pole position i vodio za cijeli krug veći dio utrke dok 125 S nije zakazao. Enzo je to nazvao "obećavajućim porazom".
Novi uspjesi nizaju se dolaskom mladog austrijanca Nikija Laude, 1974. godine. On osvaja titulu 1975, a učinio bi to i dogodine da ga nije spriječila nesreća. 1977. Lauda je ponovo u igri te osvaja novu titulu za Ferrari i nakon završene sezone odlazi iz Maranella po tipičnom Enzovom receptu. 1979. godine titulu za Ferrari osvaja Jody Sheckter (za tu formulu, 312 T4, Enzo je rekao da je najružnija od svih koje su napravili) uz potporu timskog kolege Gillesa Villeneuvea. To je bila i posljednja titula do Schumacherovog naslova na koji se čekalo 21 godinu. Enzo je obožavo Kanađanina zbog oštrih vožnji koje su ga podsjećale na velikane iz prošlosti. Gilles je čekao na svoj trenutak i kad je napokon dobio konkurentan automobil 1982. godine, poginuo je na kvalifikacijama u Spa Francorchampsu. Enzo je nakon tragedije izjavio: "Moja je prošlost ispunjena tugom …otac, majka, brat, sin ...moj je život ispunjen tužnim sjećanjima. Pogledam unatrag i vidim svoje voljene ...i među mojim voljenima vidim lice ovog velikog čovjeka, Gillesa Vileneuva."

Tijekom života Enzo Ferrari je primio mnoge svjetske nagrade i odlikovanja za doprinos u sportu i promicanju talijanske umjetnosti i kulture. Dodijeljene su mu i dvije počasne diplome Bolonjskog i Modenskog sveučilišta za područje mehanike i fizike.
Enzo Ferrari je preminuo 14. kolovoza 1988. godine u Modeni. Commendatore nije s nama već 17 godina, no njegova se legenda nastavlja.

Crni propeti konjić na žutoj podlozi sa slovima S i F za "Scuderia Ferrari" poznati su zaštitni znak Ferrarija.

Propeti konjić prvotno je bio zaštitni znak baruna Francesca Baracce, pilota talijanskih zračnih snaga u Prvom svjetskom ratu, koji je nakon 34 zračne pobjede srušen, te je ubrzo postao nacionalni heroj. Dao je oslikati konjića na svoj avion, pošto je njegova jedinica pripadala konjičkoj regimenti. Propetog konjića kao simbol na zastavi imala je i jedinica brata Enza Ferrarija, Dina Ferrarija, koji se borio i poginuo u Prvom svjetskom ratu.

1923. godine Enzo Ferrari pobjeđuje na utrci u Ravenni te tamo sreće majku baruna Baracce koja mu dopušta da koristi konjića na svojem grbu, no svejedno sve do 1932. Scuderia se služi Alfinim znakom i tek te godine u belgijskom Spa počinje koristiti svoj znak. Žutu podlogu dodao je sam Enzo, a ona simbolizira boju njegovog rodnog grada Modene koji je u to vrijeme bio i sjedište tvrtke, često se tvrdi da žuta boja simbolizira suncokret koji je kao cvijet Enzo volio.

Konjića je svojevremeno koristio i Fabio Taglionis, vlasnik i osnivač Ducatija, pošto je njegov otac bio prijatelj s barunom Baraccom i letio u njegovoj jedinici. Nakon što je Ferrari postao slavan, konjić nestaje kao znak Ducatija i pretpostavlja se da su se ta dva proizvođača dogovorila oko prava korištenja.

Propeti konjić je danas zaštićeni znak Ferrarija.

Alonsovo slavlje uz Schumijev oproštaj

Utrkom za VN Brazila završila je još jedna sezona Svjetskog prvenstva u Formuli 1. Španjolac Fernando Alonso stigao je do novog naslova prvaka, zasigurno puno vrednijeg od prvog, jer je protiv sebe imao velikog i pobjeda željnog Michaela Schumachera koji se nakon 16. godina utrkivanja oprostio od 'najveće oktanske ludnice'

Ovogodišnje prvenstvo Formule 1 može se podijeliti na dva jednaka dijela. Prvi je u potpunosti pripao francuskoj momčadi Renault, dok je u drugom dijelu dominirao Ferrari. Zbog te izjednačenosti naslov prvaka se odlučivao na posljednjoj stanici prvenstva - VN Brazila.
Iako je Michael Schumacher dao sve od sebe, loša sreća u Japanu (eksplozija motora) i Brazilu (puknuće gume) udaljila ga je od mogućeg osmog naslova prvaka. Najveća nagrada ponovno je išla u ruke Fernanda Alonsa koji je time postao legitimni nasljednik velikog Nijemca, ali pitanje je na koliko dugo.
Španjolac će karijeru nastaviti u momčadi McLarena koja je poznata po izgradnji brzih, ali nepouzdanih bolida. Alonsova promjena momčadi neće biti jedina velika promjena. Ponajbolji vozač današnjice Kimi Räikkönen nakon katastrofalne sezone sreću će potražiti u Ferrariju, dok će Mark Webber put Red Bulla.
Ovim brojnim promjenama i odlaskom Schumachera u Formuli 1 će započeti nova era utrkivanja, era novih klinaca koji s pravom konkuriraju za tron. Tu ponajprije mislimo na Heikkija Kovalainena, Lewisa Hamiltona (ako dobije priliku u McLarenu) i Roberta Kubicu. No, to je pitanje na koje ćemo u sljedećim sezonama dobiti odgovor, pa se za trenutak osvrnimo na sezonu koja je iza nas.

Fernando Alonso je napokon stigao do svojih pet minuta. Prošle su mu sezone predbacivali da je osvojio naslov bez velikog protivnika, no ove sezone imao je protiv sebe vrhunski pripremljenog i motiviranog Michaela Schumachera i na kraju je ponovno sezonu završio uzdignutih ruku. Sreća? Ne bih rekao.
Nakon odličnog prvog dijela, po zlu za francusku je momčad krenulo nakon što je Svjetska automobilistička organizacija (FIA) zabranila upotrebu amortizera mase. Iako su se svi u Renaultu kleli da im on ne donosi nikakvu prednost, nakon te odluke FIA-e forma momčadi je vidno pala.
Sve je kulminiralo eksplozijom motora u Monzi, gdje je Schumacher smanjio zaostatak na samo dva boda. No, kada je bilo najpotrebnije, Alonso je bio odličan i uz malu pomoć loše sreće Nijemca stigao do drugog naslova prvaka.
Iako je Giancarlo Fisichella najavljivao veliku sezonu, već se na samom početku vidjelo da su to riječi bez pokrića. Talijan je ponovno cijelu sezonu bio u sjeni svog momčadskog kolege te je, kao i godinu prije, upisao samo jednu pobjedu, i to u Maleziji, gdje je dominirao od kvalifikacija do kraja utrke.
Sljedeća će sezona pokazati je li Fisichella spreman za velike domete. Bit će prvi vozač momčadi, a pored sebe će imati mladog, ali vrlo dobrog vozača koji je po mišljenjima stručnjaka spreman za velike domete – Heikkija Kovalainena.

Unatoč tome što je Alonso osvojio drugi naslov prvaka, sezona je u potpunosti pripala Michaelu Schumacheru. Nijemac se od F1 karijere oprostio u maniri najvećih te bez ikakvog žaljenja krenuo drugim putem. No, da je bilo malo više sreće, završno slavlje bi zasigurno pripalo upravo Nijemcu i nitko ne bi, osim možda Renaulta, rekao da je naslov nepravedno otišao u ruke Schumachera.
Velika serija započela je u Americi, a nastavila se sve do VN Japana, kada ga je od sigurne pobjede udaljio kvar motora. Da bi stvar bila još gora, do slavlja je tada stigao upravo Alonso, a u dimu Ferrarijevog motora su nestala i sva nadanja Schumija u osmi naslov prvaka.
Zasigurno ugodno iznenađenje sezone bio je drugi Ferrarijev vozač Felipe Massa. Brazilac je dokazao da, ukoliko mu se da brz i pouzdan bolid, ima znanja i mogućnosti stići do pobjeda. Upravo ti odlični rezultati Masse bili su jedan od razloga odlaska Schumachera koji je osjetio da Brazilac zaslužuje još jednu sezonu utrkivanja u Formuli 1 za momčad 'propetog konjića'.

Po prvi put u posljednjih deset godina momčad McLarena odradila je cijelu sezonu bez upisane pobjede. Zbog toga čelnici momčadi ovu sezonu mogu ocijeniti samo jednom riječju - katastrofa. No, unatoč poražavajućim rezultatima, u timu imaju razloga za osmijeh.
Prvi je razlog zasigurno prvi vozač Kimi Räikkönen koji je ponovno imao puno dobrih partija i da ga kvarovi bolida (Monaco) nisu zaustavili, sigurno bi stigao do koje pobjede. To je bio samo dokaz da je bolid dovoljno dobar da prvi prođe preko ciljne crte, ali se mora proraditi na pouzdanosti.
Drugi razlog je Pedro de la Rossa. Unatoč tome što se nalazi u 35. godini života Španjolac je dokazao da može odlično odraditi utrku ako mu se da kvalitetan bolid. Na 11. utrci sezone preuzeo je vozačko mjesto od 'buntovnika bez razloga' Juana Pabla Montoye, dok je drugim mjestom u Mađarskoj (njegova treća utrka) dodatno učvrstio poziciju u timu do kraja sezone.
Pred De la Rosom je sada velika borba kako bi uspio zadržati drugo vozačko mjesto u McLarenu. Ono je pod prijetnjom najveće nade van Formule 1 Lewisa Hamiltona i pitanje je hoće li se čelnici momčadi kockati sa mladim Britancem.
Treći je razlog dolazak Fernanda Alonsa koji je naučio kako pobjeđivati i zasigurno će biti toliko neophodno pozitivno osvježenje.

Nakon 113 odrađenih utrka, Englezi su konačno mogli odahnuti. Njihov lokalni heroj Jenson Button napokon je stigao do prve pobjede u karijeri. Taj povijesni trenutak dogodio se u Mađarskoj, koju su obilježila mnoga izlijetanja i vrlo promjenjivo vrijeme.
Nakon razočaravajuće 2005, slavlje Buttona je bilo vrhunac za japansku momčad koja je pronašla način kako se vratiti na vrh poretka. U sezoni u kojoj su 90 posto pobjedničkih mjesta odnijeli vozači Renaulta i Ferrarija jedna pobjeda i dva treća mjesta ravna je osvajanju naslova.
U ovogodišnjoj priči svoju ulogu odradio je i stari lisac Rubens Barrichello koji je odvozio solidnu sezonu, a najbolji rezultat mu je četvrto mjesto u Monacu i Mađarskoj.

Zasigurno najveće iznenađenje sezone. Kada su preuzeli Sauber Petronas na početku ove sezone, nitko nije mogao očekivati ovako brzi proboj.
Na njihovu žalost, u paketu s momčadi dobili su i bivšeg svjetskog prvaka iz 1997, ali istovremeno vozača kojega je vrijeme pregazilo, Jacquesa Villeneuvea. Od početka sezone se vidjelo da čelnici momčadi nisu zadovoljni Kanađaninom, a suradnja je, na obostrano zadovoljstvo, završila nakon VN Njemačke.
U tih 12. odvoženih utrka Villeneuve je uvjerljivo poražen od strane njegovog timskog kolege Nicka Heidfelda, a u bolidu ga je zamijenio prvi Poljak u Formuli 1 Robert Kubica.
Upravo je Poljak najugodnije iznenađenje sezone. Za BMW je odvozio posljednjih šest utrka, a u pamćenju će mu ostati Italija gdje je stigao do posljednjeg mjesta na pobjedničkom podiju. Zasigurno vozač za velike domete.
Osim zapaženih vožnji, momčad je na naslovne strane novina stigla i s vrlo neobičnim aerodinamičnim krilcima slikovito prozvanim Twin Towers. Prvi put su ta krilca viđena u Francuskoj, a na bolidu su se zadržala deset dana nakon što je FIA zabranila njihovu upotrebu jer ometaju vozačevu preglednost.
Gomila novca koja se troši na Formulu 1 ponovno nije dala očekivane rezultate. Da problem bude još veći, u završnoj su utrci, zahvaljujući odustajanju oba vozača, izgubili peto mjesto u poretku.
Bez obzira na loše rezultate, u japanskoj momčadi ne mijenjaju taktiku. I dalje im je glavni cilj stići do pobjede, ali smo uvjerenja da s Ralfom Schumacherom i Jarnom Trullijem, koji će voziti i sljedeće sezone, do toga neće stići.
Uvjerljivo bolju sezonu imao je Nijemac koji je u Australiji stigao do odličnog trećeg mjesta, dok je Trulli upisao samo jedan zapaženi rezultat (četvrto mjesto), i to u utrci koju je obilježio veliki broj sudara, za VN Amerike. Prekidom suradnje s BMW-om, na samom dnu neočekivano se našla jedna od najvećih momčadi u povijesti Formule 1 - Williams. Razočaravajuća sezona je iza engleske momčadi i njihovog prvog vozača Marka Webbera, koji je već odlučio napustiti momčad. Odluka koja zasigurno neće ražalostiti nikoga u Williamsu.
Nova destinacija za Australca je Red Bull, gdje će se udružiti sa starim vukom Davidom Coulthardom. Upravo je Škot nosio cijelu austrijsku momčad tijekom ove sezone te je trećim mjestom u Monacu i petim u Mađarskoj dokazao da u njemu još tinja prava vatra.
Na kraju ne smijemo zaboraviti ni momčad Toro Rosso koja je, unatoč korištenju limitiranih V10 motora, uspjela upisati samo jedan bod, momčad Midland koja je nakon samo osam mjeseci pronašla novog vlasnika (Spyker), a tu je i novak u 'najvećoj oktanskoj ludnici' Super Aguri koji je hrabro prebrodio mnoge vozačke promjene i poteškoće koje donosi Formula 1.

povratak na vrh

Fotogalerija naj Ferrari modela