Naslovnica  |  Životinje  |  Galerija

Hobotnice

Hobotnica je mekušac iz porodice glavonožaca. Ima 8 krakova s kojima može dostići duljinu i do 3 metra. Hobotnica je odlično prilagođena životu lovca, ali i plijena, jer ima tajno oružje. U tjelesnim naborima krije vrećicu s crnilom koje ispušta kad želi zbuniti svoje neprijatelje. Nevjerovatno ljupka hobotnica izgleda kao gomoljasta glava s osam nogu, no njezino vrećasto tijelo krije iznimno dobro razvijen mozak i živčani sustav, zbog čega je hobotnica iznenađujuće inteligentna morska životinja.

Način života

Hobotnica je važan stanovnik morskog dna gdje živi na stjenovitim obalama i većinu vremena provodi u rupama ili raspuklinama stijena u plitkoj vodi. Katkad krakovima prenosi kamenje i gradi neku vrstu "utvrde" na morskom dnu. Hobotnica se kreće plivajući ili pužući po dnu na vrhovima krakova, a pri bijegu se kreće unatrag. Po mogućnosti se povlači uvijek u isto sklonište. Sklonište se prepoznaje po uredno naslaganom većem i manjem kamenju ispred rupe. Mužjaka se od ženke razlikuje po nešto većim prianjalkama.

Danju hobotnica većinu vremena provodi u svom skrovištu i pritom promatra okolinu. Njezine velike oči s kapcima prilagođene su prigušenom svjetlu pod vodom pa mogu razaznati gibanja i prepoznati strukture.

Hobotnica je osjetljiva na hladnoću i zbog toga ih mnogo ugiba zimi u plitkim predjelima uz obalu zbog niskih temperatura mora. Hobotnica zamočena u slatku vodu ugiba za nekoliko sekundi.

Prehrana i način života

Kao većina podvodnih lovaca izlazi i hobotnica iz svojeg skrovišta tek kad se smrači te odlazi u potragu za hranom. Njezina omiljena hrana su rakovi, rakovice i školjkaši. Iako je hobotnica odličan plivač, najčešće svoj plijen lovi primjenjujući lukavstvo. Može mijenjati boju tijela i tako se prilagoditi okolini. Ležeći maskirana na morskom dnu promatrat će okolinu i jurnuti na neopreznog "prolaznika" te ga omamiti svojim nervnim otrovom. Njezini dugi i snažni krakovi rastezljivi su i opremljeni s dva reda prianjalki, kojima hobotnica može čvrsto držati i sklizak plijen.

Ako je njezina žrtva neki mekušac s tvrdom ljušturom, hobotnica će razbiti ljušturu svojim "papagajskim kljunom" tj. čeljustima sličnim kljunu. Kad želi uloviti neki mnogo opasniji plijen, kao što je naprimjer hlap, služi se lukavijom metodom. Najprije u vodu ispusti oblak crnila i tako smanji vidljivost, a zatom se kroz taj oblak oprezno približi hlapu i zgrabi ga sa stražnje strane kako ovaj ne bi mogao upotrijebiti svoja kliješta za obranu.

Neprijatelji i obrana

U neprijatelje hobotnice ubrajaju se ugori, dupini i morski psi, kojima je ona česta hrana. Ako je moguće, hobotnica će im pobjeći najvećom mogućom brzinom pomoću svog "mlaznog pogona" te izbaciti crnilo. Hobotnica osim toga ima sposobnost da se provuče kroz vrlo male otvore kroz koje je neprijatelji ne mogu slijediti pa ostaju zbunjeni ispred njenog skloništa.

Svojom sposobnošću da se bojom u potpunosti prilagodi okolini hobotnica, međutim, već unaprijed sprečava da je netko otkrije. Ona pigmente boje u svojoj koži može rasporediti po želji, može ih na nekim mjestima zgusnuti, na nekima razrijediti te oblikovati pruge i uzorke koji su u skladu s okolinom.

Najučinkovitija obrambena metoda jest ona ista koju koristi i u lovu. Ako je netko slijedi, ispustit će hobotnica u vodu velik oblak crnila. Istodobno ispušta i tvar koja umrtvljuje osjetilo mirisa protivnika tako da je on više neće biti u stanju pronaći.

Mora se spomenuti i 'otrovni zub' koji se nalazi u središtu gdje izrastaju krakovi, ispod hobotnice. Ribolovci paze da taj zub uklone kada ulove hobotnicu da ne nastradaju.


Razmnožavanje

Hobotnice koje se pare izgledaju kao da se drže za ruke. No u stvarnosti mužjak pomoću posebnog kraka, koji se naziva hektokotilus, uštrcava spermafore (sjemene vrećice) u otvor plašta ženke kako bi oplodio jajašca. Tjedan dana kasnije ženka polaže jajašca u obliku grozdastih nakupina, oblaže ih želetinoznom masom i pričvršćuje za stijenu. Tijekom četiri do šest tjedana, koliko je potrebno da se iz jaja izlegu larve, čuva jajašca, često ih dodiruje i čisti te im dovodi svježu vodu. Ta briga za mrijest može je stajati i života jer za to vrijeme ništa ne jede pa može u potpunosti izgubiti snagu i uginuti.

Iz jaja će se izleći ličinke duge samo 3 mm,koje izgledaju kao minijaturne hobotnice. Zajedno s planktonom plutaju neko vrijeme u vodi da bi se kasnije spustile na morsko dno, gdje brzo rastu.

Na Vrh


 Dupini

Dobri dupin (Tursiops truncatus) je vrsta dupina koja živi i u Jadranu, klasificiraju se kao: Mammalia (sisavci), Cetacea (kitovi), Odontoceti (kitovi zubani), Delphinidae (dupini), Tursiops truncatus (Montague 1894) dobri dupin. Dupini se ubrajaju u najpoznatije i najomiljenije morske sisavce, a dobri dupin je vjerojatno najbolje poznata i jedna od najrasprostranjenijih vrsta u skupini dupina.
Dobri dupin ima izduženi hidrodinamični oblik tijela, a boja varira od tamno plave do smeđe-sive na leđima, preko svijetlo sive na bokovima i bijele na trbuhu, koja može poprimiti i ružičastu nijansu tijekom ljeta kad je temperatura mora viša. Odrasli dobri dupini dugački su od 2 do 4 metra, a težina se može kretati između 100 i 500 kg. Odrasle jedinke populacije koja naseljava Jadran dosižu najveću dužinu od oko 3 metra. Dobri dupini, sa svojim čelično-plavim leđima i njuškama kojima kao da se smiješe, vrlo su inteligentne i društvene životinje.
 

Razmnožavanje

Mladi se kote većinom tijekom ljeta, no čini se da su u ovom području okoti sinkronizirani i događaju se svake druge godine. Ženka, nakon dvanaest mjeseci trudnoće, koti jedno mladunče, koje doji godinu dana i duže, a mladunac ostaje s majkom i po nekoliko godina. Majka i mladunče su u bliskom kontaktu sve dok se mladunac nije sposoban brinuti za sebe. Mužjaci nisu aktivno uključeni u odgajanje mladih. Spolnu zrelost dobri dupini dostižu s desetak godina, nakon čega ženka može imati mlado svakih 4 do 6 godina. Dobri dupini mogu živjeti i preko 50 godina.Dva, a katkad čak i više dupina, služe kao "babice" te pomažu majci i štite je od napada morskih pasa privučenih krvlju koja istječe pri porodu. Mladunac se rađa na zadak jer bi se inače ugušio u vodi. Nakon poroda čitava ta skupina gurka mladunca na morsku površinu kako bi prvi put udahnuo zrak. Dupini su kod poroda veoma ovisni o toj pomoći svojih rođaka.Takvu pomoć pružaju i u slučaju ozlijeđenog dupina. Na njegovo zdvojno zapomaganje žure ostali dupini odmah u pomoć, podupiru ga i iznose na površinu vode da pravodobno dođe do zraka.Majka doji mladunca najmanje 16 mjeseci, tako da tek svake dvije do tri godine donosi na svijet novog mladunca. Vjerovatno se svaki put pari s nekim drugim mužjakom. Mladunac postaje potpuno samostalan nakon godinu i pol, a spolnu zrelost dostiže tek sa 6 godina.

Način života

Dupini su vrlo društvene životinje i žive u skupinama različite veličine i različitog sastava: to mogu biti životinje istog spola ili mužjaci i ženke zajedno sa svojim mladuncima. Pomažu si u lovu, kod poroda i bolesti. Njihovo prijateljsko i lojalno ponašanje za dupine je od životne važnosti.Dupini se međusobno sporazumijevaju raznim zvukovima. Nije poznato koliko je razvijen njihov "jezik", ali je sigurno da se oni prepoznaju i da međusobno "razgovaraju".

Ugroženost dupina

S obzirom na malu površinu i zatvorenost Jadranskog mora, te velik pritisak stanovništva, a naročito turista ljeti, dupini u Jadranu suočeni su s više uzroka ugroženosti. Zagađenje mora, koje dolazi s kopna u obliku različitih otrovnih tvari, procesom nakupljanja u organizmu u velikim količinama gomila se u tkivima dupina, te ima dugoročan učinak na populaciju (smanjenje reproduktivne sposobnost, povećana smrtnost mladunaca, smanjenja imuniteta i pojave bolesti, parazitskih infekcija te patoloških promjena na organima). Prekomjeran izlov morskih organizama koji im služe za hranu također predstavlja veliku prijetnju opstanku dobrih dupina u Jadranu. U području Lošinjskog arhipelaga dobri dupini provode čak oko 80% u aktivnostima koje su vezane uz lov i traženje hrane, a niti u drugim područjima Jadrana nije bolje. Uznemiravanje, prvenstveno plovilima, koja fizički sprječavaju dupine u kretanju, te zagađenje bukom koju proizvode motori plovila onemogućavaju komunikaciju i snalaženje, naročito tijekom ljetnih mjeseci s obzirom na velik broj turista koji posjećuje obalu i predstavljaju još jedan uzrok ugroženosti. Degradacija i cjepkanje staništa (povezana s kočarenjem, izgradnjom u priobalju i sl.), slučajni ulov u mreže i namjerno ubijanje, te plutajući otpad (prvenstveno plastika) koji dupini povremeno progutaju i zbog toga ugibaju, daljnji su uzroci ugroženosti. Svi navedeni uzroci zajedno dovode do stvaranja malih, izoliranih skupina unutar već ionako razdijeljene populacije, koja bez zaštite ne može dugoročno opstati.Stoga se, logično, nameće pitanje što se može učiniti za njihovu zaštitu? Na žalost sile koje uzrokuju opsežne promjene u okolišu ovise o cijeloj ljudskoj zajednici i našem stilu života. Samo zaustavljanje prekomjernog iskorištavanja prirodnih resursa i zauzdavanje neograničenog zagađenja mogu pomoći. Nestanak dupina biti će samo je još jedan pokazatelj nedostatka volje da se prihvate promjene neophodne za osiguravanje i našeg opstanka.

Na Vrh


Meduze

Meduze su morfološki oblik unutar dva razreda žarnjaka, režnjaka i obrubnjaka. Oba razreda su dio koljena žarnjaka. Meduzama se, dakle, naziva samo jedan životni stadij tih životinja tijekom kojeg vodi slobodno plivajući način života.

Drugi morfološki oblik ova dva razreda su polipi i razmnožavaju se bespolno, pupanjem. To je sesilni oblik života režnjaka (Scyphoza) i obrubnjaka (Hydrozoa). Prema latinskim imenima, morfološki oblici ova dva razreda nazivaju se skifomeduze i skifopolipi odnosno hidromeduze i hidropolipi. Iako meduze žive najčešće


Osobine

 Izgled meduza podsjeća na zvono, kišobran ili klobuk, a rjeđe na disk. Obod meduze može imati nabrani obrub nazvan velum što služi kao jedna od glavnih osobina pomoću kojih se razlikuju skifomeduze od hidromeduza.
Tijelo meduza građeno je od dva sloja stanica: ektodermni, vanjski dio, i endodermni, unutrašnji dio.

Između ova dva sloja nalazi se želatinozna masa, t.zv. mezogleja. To je masa u kojoj nema stanica a povezuje ova dva sloja, te im istovremeno daje i određenu čvrstoću. U unutrašnjosti je šupljina sa samo jednim otvorom koji je istovremeno usni i analni. Oko tog otvora je niz lovki, koji se ponavlja i na obodu tijela meduze.

I vanjski i unutrašnji sloj tijela meduze građen je od epitelno-mišićnih stanica, koje nisu prave epitelne ali niti prave mišićne stanice, a imaju ulogu i jednih i drugih. Sastoje se od jednog proširenog dijela koji ima ulogu epitelnog, i na njega nastavljenog izduženog dijela s ulogom mišićnog vlakna. Kontrakcija mišićnih vlakana vanjskog sloja izaziva izduživanje i skraćivanje tijela i lovki, dok kontrakcije unutrašnjeg sloja izaziva skupljanje i širenje tijela. Ovi pokreti su im dovoljni da se kreću lebdeći u vodi, ispupčenom stranom okrenutom u sjmeru kretanja. Pri tome kreću koso prema gore, da bi se nakon toga pustile mirno da tonu prema dole. Krećući se na taj način, one dosižu brzinu od oko devet km/h.

Kod meduza se prvi put pojavljuje živčani sustav i to u najjednostavnijem obliku. To je t.zv. "mrežasti živčani sustav" sastavljen od živčanih stanica u obliku zvijezde, koje su međusobno povezane u mrežu. Kada se meduzi dotakne jedna lovka, zgrči se cijelo tijelo, jer se nadražaj mrežom prenosi cijelim tijelom.

Većina meduza imaju duge lovke koje su "opremljene" žarnim stanicama. One se koriste za lov, ali i za obranu. Žarne stanice luče otrovni sadržaj. Dodirne li se Cnidrocil, nastavak žarne stanice, žarna čahura ona pukne i pod pritiskom od 150 bara izbacuje žarnu nit koja na svom kraju ima harpunasti završetak. Istovremeno, na taj način u tkivo koje ju je dodirnulo, prenosi otrov sadržan u žarnoj stanici. Ovo je jedna od najbržih reakcija poznatih u čitavom životinjskom svijetu. Kad je otrov izbačen, meduza odbacuje iskorištenu žarnu čahuru, i gradi novu.

Razmnožavanje i smjena generacije

 Meduze su životni oblik koji ima odvojene spolove i spolno se razmnožava. Spolovi se međusobno morfološki ne razlikuju. Razlika se ogleda na način, da muške jedinke "proizvode" spermije, a ženske jajne stanice. Nakon izbacivanja jednih i drugih stanica iz tijela meduza, oplodnja se odvija u vodi. Iz oplođenog jajašca razvija se trepetljikava ličinka, planula. Nakon nekog vremena ova ličinka pada na dno mora, pričvrsti se za podlogu, i iz nje se razvija polip.
Osim osnovne građe tijela, polip se od meduze razlikuje svim drugim svojstvima:obliku - polip ima oblik cilindra; načinom života - jednim svojim krajem pričvršćen je za podlogu i vodi sesilni život; načinom razmnožavanja - polipi se razmnožavaju bespolno, pupanjem, meduze se razmnožavaju spolno.
To je bio razlog zbog kojega su zoolozi polipe sve do druge polovine 19. stoljeća nazivali biljnim životinjama, ili Zoophita.

Kod ovih životinja dolazi do "smjene generacija". Meduze stvaraju spolne stanice koje se stapaju u vodi i razvija se u ličinku koja neko vrijeme živi kao plankton. Zatim se spušta na dno i prelazi u oblik polipa iz kojeg se zatim, nespolnim putem, razvijaju meduze.

Opasnost

Otrov iz lovki meduza kod čovjeka izaziva bol sličnu opeklini, crvenilo kože ili plikove, osip i otok. Ako se ne tretira, djelovanje se može uporediti s opeklinom, od čega još mjesecima ostaje vidna promjena pigmentacije pa čak i ožiljak. Otrov nekih vrsta može izazvati poteškoće s disanjem, povraćanje ili čak gubitak svijesti. Posebno je opasno djelovanje otrova australske morske ose, koje može izazvati i smrt čovjeka.

Na Vrh


Morski psi

Ove zastrašujuće i po zlu poznate ribe, imaju različitu veličinu počevši od morske mačke, dugačke manje od jednoga metra. Većina morskih pasa su grabljivice, koje se hrane ribama i drugim morskim životinjama.

Morski psi imaju parna peraja koja djeluju kao gliseri dižući njihovo tijelo dok plivaju kroz vodu. One dišu pomoću pet od sedam pari škrga, upijajući kisik iz vode koju uvlače, a zatim izbacuju kroz proreze koji joj se nalaze na glavi sa strane.
One imaju jedno od najoštrijih čula mirisa u životinjskom svijetu;  neznatne količine izvjesnih supstanci, kao što je krv, mogu privući morske pse sa velikih daljina. Izvjesne vrste morskih pasa naročito ne sa velikim, oštrim zubima, poznate su kao ljudožderi. Ali veličina i opasnost ne idu uvijek zajedno.

Red kitovi (Cetacea) dijeli se u tri skupine koje se međusobno bitno razlikuju. U prvu, prastaru skupina spadaju vrste poznate samo po fosilnim ostacima. To su prakitovi (Achaeoceti). Kod nas su fosilni ostaci kitova pronađeni kod Susedgrada i Vrapča u blizini Zagreba. Najpoznatiji od njih je Mesocetus Agrami ili zagrebački kitovac.
Osim ovog kita opisane su i dvije vrste fosilnih dupina - Platanista croatica iz Susedgrada i Delphinapterus sp. iz Vrapča. U recentne ili danas živuće kitove spadaju dvije međusobno vrlo različite skupine. To su kitovi usani (Mysticeti) u koju spada svega desetak vrsta, a neki od njih su najveće ikad živuće životinje na Zemlji kao npr. plavetni kit (Balaenoptera musculus) dug i do 30 metara. Upravo ovu skupinu uobičajeno nazivamo kitovima. Treća skupina su kitovi zubani (Odontoceti). Kod ove skupine zubi su razvijeni u različitom obliku i broju, od svega nekoliko pa do više stotina, a služe im za hvatanje plijena. U kitove zubane pripada i porodica Delphinidae – dupini. S obzirom na tradicionaln
a imena koja svoje porijeklo imaju u davnoj prošlosti moguće je da imena nekih zubana unesu zabunu kako se radi o kitovima usanima (npr. kit ubojica kojeg danas sve češće zovemo orka).


Na Vrh

 


Raže

Raža koje izgledaju kao neobične podvodne ptice grabljivice kreću se lagano kroz vodu udarajući svojim širokim krilolikim grudnim perajama. One imaju spljošteno tijelo i dug rep na kojim se kod nekih vrsta, nalazi jedna ili više otrovnih bodlji. Oči su im na vrhu glave ali im se usta, nozdrve i škržni prorezi nalaze na donjoj strani. Raže su miroljubljive životinje i ne napadaju ljude ali pošto su većinom spori stanovnici dna koji često leže djelomično zakopani u pijesku ili mulju lako na njih može stati neki plivač.

Posljedice modu biti nezgodne; raža bodljom može nanjeti bolne rane koje ponekad mogu biti smrtonosne zabijajući svojim mišićavm repom otrovne bodlje u tijelo napadača.
Električne raže mogu nanjeti el. udar iz posebno građenih mišićnih vlakana koje mogu onesvijestiti čovjeka. Najveća od svih vrsta je atlanska manta ili đavolja raža, div strašnog izgleda ali bezopasan koji može dosegnuti dužinu i do 7 metara i težinu znatno veću od 1000 kilograma.

Manta pliva blizu površine, hrani se planktonom i drugim malim životinjama, koe privlači prema ustima pomoću dva produžetka grudnih peraja koa se pružaju iz njene glave. Poznata je po spektakularnim skokovima iz vode često više od 4 metra u zrak.

Na Vrh