KUP JE NAŠ
Sadržaj
STIJENE STARE »KAVE« RIJEČKE RADOSTI
Svi
znamo da je Kantrida najzapadniji dio najdražeg nam grada. Tamo se, stisnut
morskom obalom i visokim kamenim stijenama, smjestio stadion - sportska
arena jedinstvena po okruženju, ljepoti i ugođaju. Stijene starog kamenoloma
("kave") prije devet su desetljeća udahnule sportsku dušu. Tada je, naime,
sušačka mladež, okupljena u Hrvatskome sportskom klubu Victoria, silnom
voljom, zanosom i gotovo fanatičnim poletom, na njegovu napuštenu prostoru
uredila i osposobila prvo igralište propisanih dimenzija za nogometnu igru.
Igru koja je nekoliko godina ranije, u pohodu Europom, stigla i na naše
prostore i zauvijek osvojila mlade ljude. Tako su "kave" postale nijemim
svjedokom prohujalih godina tijekom kojih je Kantrida sinonim i povijest
riječkog sporta, napose nogometa. A tu su povijest pisale generacije
mladosti ovoga grada i kraja, širile saznanja o njoj Europom, ali i drugim
kontinentima. Istodobno, mnoštvo ljudi, svjedočilo je, kroz svih devet
desetljeća, svojom vjernošću sportskim priredbama te postupnom sirenju i
jačanju sporta, pogotovo najpopularnijeg - nogometa. Upravo će njegovim
hramom i zaštitnim znakom Kantrida postati i zauvijek ostati.
MAĐARI I TALIJANI
Desetljećima sam hodočastio Kantridi, radovao se i
tugovao, strepio i uživao. Ni sam ne znam koliko sam joj darovao slobodnog
vremena, ljubavi i vjernosti prateći igre najdražeg kluba i generacije
njegovih igrača. Često sam se pitao, promatrajući prepuno gledalište i
vjerne navijače koji spontano i oduševljeno do fanatizma bodre i nose svoje
ljubimce, koliko njih zna priču o stadionu. Znaju li priču o njegovu
nastanku i razvoju od običnog, neravnog i napuštenog kamenoloma,
osposobljenog za igranje nogometa, do modernog stadiona? Pitao sam se znaju
li kako je mijenjao svoj izgled i dobio sadašnje ruho i komfor da bi mogao
ugostiti renomirane europske klubove i reprezentativne vrste. Nastojat ću,
vračajući se u daleku 1912. godinu, ukratko ispričati događaje iz povijesti
njegova nastajanja i života usko vezane uz razvoj i napredak nogometa u
našem gradu.
Prvih godina 20. stoljeća Rijeka i Sušak bilježe početke sportskog života -
javljaju se prvi klubovi, počinju prva natjecanja i prve utakmice. Nogomet
sve više osvaja mlade ljude i njegova je popularnost sve veća. Torokves je
tada nogometni klub mađarskih željezničkih radnika. Libertas, Club Atletico
Fiumano, CS Gloria i CS Olimpia tvorevine su riječkih Talijana. Utakmice se
igraju na improviziranim igralištima - Piopi (Pod Jelšun) i Plasama. Osim
međusobno, spomenuti klubovi redovito igraju utakmice protiv posada
engleskih prekooceanskih brodova, kompanije Cunard Line, koji iz Rijeke
odvoze ekonomske emigrante srednjoeuropskih zemalja u Sjevernu Ameriku. Kao
povijesni dan riječkog nogometa spominje se 23. travanj 1905. godine. Toga
dana u 17 sati i 30 minuta na zemljištu obitelji Kvassay na predjelu Piope
(Pod Jelšun) blizu tvornice torpeda, posada parobroda Slavonija pod nazivom
Slavonija FC, odigrala je utakmicu protiv riječke momčadi Club Atletico
Fiumano (Riječki atletski klub) i pobijedila rezultatom 2:0.
Na drugoj strani Rječine, Sušačani svoje aktivnosti organiziraju u Hrvatskom
Sokolu. U ime nužne alternative Trsaćani 1905. utemeljuju SK Slavija,
skupina sušačkih mladića 1906. Primorac, a godinu dana kasnije, 190Z, rada
se NK Velebit. Utakmice se igraju u Martinšćici (također na prostoru
kamenoloma Brajda), na trsatskim ravnicama i Gimnazijskom trgu uz Sučačku
gimnaziju Inicijativom sušačkih srednjoškolaca Kukle i Haramije, uz svesrdnu
pomoć profesora Kombola, Romano Prestini saziva sastanak učenika i igrača
koji 1908. godine utemeljuju Srednjoškolski sportski klub. Učenici trećeg
razreda Toni Medanić i Stipe Mateljan potražili su u latinskom rječniku
prikladni naziv i, u dogovoru s ostalima, odlučili se za ime starorimske
božice pobjede Victorie. Prvi predsjednik novog kluba postao je dr. Marko
Burić, članovi Uprave Kukla, Romano Prestini, Stipe Haramija, Lipovac,
Jurković, Eneo Forempoher, Kajfeš, Vlado Premrou, Jurči, Stipe Mateljan i
Toni Medanić. Crveno-bijele boje dresa uzete su prema uzoru na prašku
Slaviju. One su simbolično odražavale otpor i borbu za nacionalnu
samostalnost jer su u to doba Česi vodili široku kampanju i pokret za
samostalnost.
SUŠAČANI UREDILI IGRALIŠTE
Klub
je uskoro prerastao okvire postavljene pri utemeljenju pa Skupština, 1910.
godine, donosi odluku o promjeni naziva u Hrvatski sportski klub Victoria.
Victoria prve utakmice igra u Martinšćici, a zatim seli na Gimnazijski trg
koji zbog blizine škole postaje mjesto svakodnevnog okupljanja i stalno
igralište kluba. Naravno, trg je bio improvizirano igralište, koje nije
udovoljavalo pravilima nogometne igre, pa se moralo razmišljati o
primjerenijoj i pogodnijoj lokaciji. Slučaj je htio da mladićima sine ideja
kako bi se moglo urediti igralište na prostoru napuštenog kamenoloma na
Kantridi.
Prema sjecanju tadašnjeg Viktorijaša, kasnije dugogodišnjega poznatoga i
vrijednoga sportskog djelatnika, rodom iz Ogulina Nikole Boškovića - Brade,
to se dogodilo 1911. godine. Tada su, naime, sušački srednjoškolci Šafar,
Albaneze, Novaković, Šikić, Heinbrich i on trenirali trčanje između Kantride
i Voloska, pripremajući Dragutina Šafara za veliku atletsku utrku u kojoj mu
je najjači protivnik trebao biti član riječke Olimpije Satti. Odmarajući se,
sjeli su na zid uz cestu iznad kamenoloma i onako, u šali, počeli
razgovarati o tom prostoru koji bi se moglo urediti u pogodno igralište.
Nedugo zatim, na Gimnazijskom trgu na Sušaku, sastala se skupina Viktorijaša
- Eneo Forempoher, Tone Margan, Brana Novaković, Romano Prestini i Nikola
Bosković. Razgovarajući došli su na poznatu temu o igralištu na Kantridi,
ali ovog puta ne samo iz vica. Ozbiljno je dogovoreno da se što prije
istraži čije je vlasništvo zemljište napuštenog kamenoloma. Utvrđeno je da
ono pripada Općini Kastav koja ga je dala u najam, na neodređeno vrijeme,
mađarskoj tvrtki Schwarz i Gregerson zbog vađenja kamena za gradnju riječke
luke.
U daljem postupku Viktorijašima je veliku podršku i pomoć pružio građevinski
poduzetnik i starosta Hrvatskog Sokola za Kantridu-Zamet Bačić. On ih je
upoznao da je za ishod cijele akcije najvažnija dozvola ugarske tvrtke.
Načelnik kastavske Općine Jelušić pristao je izdati im dozvolu za uporabu
kada ishode dozvolu - dopusnicu mađarske tvrtke. Djelujući u tajnosti, uz
veze i pomoć sa strane, upornim je Sušaćanima uspjelo ishodih dozvole
ugarskog poduzeća i Općine Kastav te prikupiti minimalna sredstva za početak
radova. Zdušno su se prihvatili posla i radili su svi od tajnika do igrača.
Uloženi trud se isplatio. Radovi su dobro napredovali i konačno je velika i
smjela ideja dobila sretni epilog. Ideja začeta na zidu ponad visokih
stijena Kantride, u početku utopija, bila je ostvarena - igralište je
izgrađeno pa se moglo pristupiti pripremama za svečanu inauguraciju i
odigravanje prve utakmice. Za tu priliku igralište je okićeno zastavama i
zelenilom, a na njegovo pročelje postavljena je velika ploča s povijesnim
natpisom: "IGRALIŠTE HRVATSKOG SPORTSKOG KLUBA VICTORIE".
OD SUŠAKA DO KANTRIDE MOREM
Tako su vrijedni sportaši nakon minijaturnog i
nepogodnog terena na Gimnazijskom trgu dobili pravo nogometno igralište
propisanih dimenzija. Kao gost, na svečano otvorenje, koje je uslijedilo 1.
lipnja 1912. godine, pozvan je Prvi hrvatski građanski športski klub iz
Zagreba. U to doba oni su bili trećeplasirana momčad na ljestvici prvenstva
Hrvatske i Slavonije. Utakmica je najavljivana plakatima i letcima, a igrači
su od Sušaka do Kantride prevezeni morskim putem, ribarskim barkama, kako bi
se pri prolasku kroz Rijeku izbjegli mogući incidenti i provokacije
talijanskih nacionalista i Talijanaša. Oni su bili pomalo ljuti na uspjeh
sušačkih sportaša za koji su doznali kada je igralište već bilo gotovo. Već
je svima poznata anegdota da su tadašnje vedete zagrebačkog kluba, od kojih
su mnogi kasnije bili reprezentativci nove države Vrđuka, Šifer, Vrbančić,
Kinert, Ferderber i drugi, pri izlasku iz barki kušali je li more doista
slano. Nadahnutom i poletnom igrom mladici Victorie nadigrali su renomirane
goste i uvjerljivo pobijedili rezultatom 2:0.
Tako je izgrađeno prvo nogometno igralište propisanih dimenzija na
prostorima Hrovtskog primorja, Istre i Gorskog kotara za potrebe hrvatskih
sportaša, Victoria je odmah obasuta ponudama za odigravanje utakmica pa su
učestale i one s klubovima riječkih Talijana, No, svaka od njih, s obzirom
na tadašnje političko stanje i ozračje, osim sportskog, imala je i
nacionalno obilježje. Stoga su bili česti sukobi, incidenti pa i pokoja
razbijena glava. Izgubiti utakmicu od Victorie Talijanima je značilo
doživjeti nacionalni poraz i sram. Zato su u svakoj prilici isticali
šovinističke i nacionalističke parole koje su i bile povod sukobima. U
takvoj je atmosferi na Kantridi igrana i uzvratna utakmica s talijanskim
klubom Vicenza, Riječki su Talijani tu priliku iskoristili za snažnu
političku propagandu.
Ali, ni Hrvati nisu čekali prekriženih ruku, Nakon sto je Victoria povela
zgoditkom Veljačića, a Vicenza ubrzo potom izjednačila, napetost u
gledalištu dostigla je kulminaciju, Kada je desetak minuta prije kraja
Victoria ponovno povela 2:1, izbila je žestoka tučnjava među navijačima
suprotstavljenih strana, Utakmica je prekinuta, a igrači su se povukli na
sigurno. Početak Prvoga svjetskog rata značio je prekid sportske aktivnosti
u gradu, a Viktorijaši su tek 1918. godine nastavili povremeno koristiti
svoje igralište. Raspadom Austro-Ugarske i dolaskom D'Annunzia i njegovih
ardita u Rijeku, to je postalo potpuno nemoguće. Kroz Rijeku je tada bilo
dosta rizično odlaziti na Kantridu, a igralište je u međuvremenuu stavljeno
na raspolaganje talijanskim klubovima iz Rijeke.
Rapalskim i Rimskim ugovorima te uspostavljanjem čvrste i konačne granice
između Kraljevina Italije i Jugoslavije na Rječini, Victoria definitivno
ostaje bez svojeg igrališta koje se sada nalazi na talijanskom teritoriju.
Njega koriste riječki klubovi CS Juventus Enea, AS Esperia, AS Arx, CS
Tarsia, Juventus FC, CS Libertas te dva vodeća riječka kluba tog vremena, CS
Olimpia i CS Gloria. Igralište postaje stalno sjedište kluba riječke
aristokracije CS Olimpia, dok CS Gloria, koji je uglavnom radnički klub,
utakmice igra na svojem igralištu u središtu grada, nasuprot željezničkog
kolodvora (na tom je prostoru sada blok stambenih zgrada i glavni ulaz u
riječku bolnicu).
UNIONE SPORTIVA FIUMANA
Igralište Kantrida postupno se preuređuje i oko 1925.
godine poprima izgled pravoga sportskog objekta o čemu svjedoče mnogobrojne
slike i razglednice iz tog i nešto kasnijeg doba. Na njima se vidi kako se
vremenom i naziv stadiona mijenja. od Campo sportivo, preko Campo sportivo
Borgomaxina (po tadasnjem nazivu ulice iznad igrališta) i Campo Unione
Sportiva Fiumana do Stadio Comunale dell' Littorio (Gradski liktorski
stadion, prema fašističkoj terminologiji) koji ostaje do pada Italije, 1943.
godine. Kada su se 1926. godine dva najpoznatija i najistaknutija riječka
kluba CS Olimpia i CS Gloria spojila u novi klub Unione Sportiva Fiumana,
njegovo je sjedište postao stadion Kantrida.
Godine 1929. taj će klub postati član najelitnijeg ranga nogometnog
prvenstva Italije koje je te godine igrano u dvije skupine - Girone A i B, s
po šesnaest klubova, US Fiumana svrstana je u Girone B. Uz nju tu su i
Bologna (te je godine osvojila prvenstvo), Pro Vercelli, Juventus, Brescia,
Genova, Ambrosiana Inter, Cremonese, Lazio, Napoli, Biellese, Venezia
Pistoiese, Uerona Reggiana i F5orentina. Kao domaćin, sve utakmice igra na
Kantridi. Na kraju prvenstva s petnaest bodova zauzima četrnaesto mjesto
ispred Reggiane i Fiorentine. Sljedeće sezone prvi put je u Italiji
formirana jedinstvena prva liga - Serie A. No, u njoj više nema US Fiumane
koja će tijekom idućih sezona, do 1943. godine, biti uglavnom član Serie C
ili rijetko Serie B igrajuci s promjenljivim uspjehom.
Sadašnji obrisi stadiona nastaju sredinom tridesetih godina kada je on
temeljito preuređen. Na zapadnoj strani, bliže moru, izgrađena je moderna
betonska natkrivena tribina (danas središnji dio velike zapadne tribine), a
lijevo i desno od nje male tribine. Istodobno, temeljito je preuređeno
igralište, ugrađena drenaža te pristupi s istočne i zapadne strane.
Preuređena je i kružna staza - trkalište te postavljena mrežasta ograda,
Staza je bila nešto duža od uobičajene atletske jer je služila i kao
biciklistička, a na njoj su održavane i utrke motora "dirt-track", preteče
današnjeg speedwaya na zemljanoj ili lešnatoj podlozi, Prema sjecanju Ettora
Mazzieria, sportskog novinara, koji svjedoči mnogim davnim sportskim
događajima u našem gradu, preuređeni stadion svečano je otvoren 1935.
godine.
Prvu prijateljsku utakmicu igrali su US Fiumana i AS Roma. Slavila je rimska
momčad rezultatom 4:0. Tako je prostor nekadašnjeg kamenoloma, kasnije
skromno igralište uobičajenih dimenzija pa lijepo uređeni nogometni objekt,
postao moderni stadion na kojem će US Fiumana igrati utakmice do prekida
aktivnosti, sredinom rata.
KVARNER USELIO NA KANTRIDU
U
almanahu "Agenda del calcio 1939-40." (izdanje "La gazzetta dello sport",
Milano; autor Rinaldo Barlassina - tada najpoznatiji talijanski
internacionalni nogometni sudac), koji donosi podatke o talijanskom
nogometu, klubovima Serie A, B i C te najvažnije informacije iz svjetskog
nogometa, našao sam podatke i o US Fiumana. U to doba klub je bio član Serie
C, girone A (rang treće lige, s osam skupina po šesnaest klubova).
Utemeljena 1926. godine, svoje utakmice igra na Stadio Littorio Borgomarina
dimenzija 110 x 69 m koji prima 8000 gledatelja, Na popisu igrača kao
rezervni vratar nalazi se i Alfredo Otmarich (1913.g.). Legendarni, pokojni
Bobi dugogodišnji je poslijeratni maser Kvarnera, a kasnije Rijeke u
njezinim prvoligaškim sezonama.
Odmah nakon rata stadion koriste novi riječki klubovi i kolektivi. Već 18.
srpnja 1945. godine uslijedilo je gostovanje novoga zagrebačkog FDK Dinamo.
Momčad Rijeke uvjerljivo je nadigrala goste rezultatom 4:2. Godinu dana
kasnije u Rijeci je utemeljeno Sportsko društvo Kvarner u čiju su nogometnu
selekciju okupljeni najbolji riječki nogometaši. Kvarner je, u dvije
kvalifikacijske utakmice s klubom USO Pula (Unione Sportiva Operaia Pola),
izborio pravo nastupa u novoj Prvoj saveznoj ligi Jugoslavije u sezoni
1946.-47. Susret protiv Puljana i nekoliko prvih prvoligaških utakmica,
Kvarner je odigrao na Kantridi, Na stadionu je neslavno debitirao 1.
listopada 1946. teškim porazom od zagrebačke Lokomotive (0:5). Uređenjem
lešnatog igrališta u gornjem dijelu središta grada, ispod Belvedera, Kvarner
seli na Omladinsko igralište (za navijače popularni "Campo Cellini", prema
starom imenu ulice). U prvoj utakmici, 22. prosinca iste godine, gubi od
zagrebačkog Dinama rezultatom 1 :3. Na ovom će igralištu Kvarner odigrati i
sve preostale domaće utakmice do kraja prvenstvene sezone 1946./4Z Sljedećih
nekoliko sezona Kvarner je, kao član Druge Savezne lige (194Z/48. te 1950. i
1951,) i Hrvatske lige (1948./49.), sve prvenstvene i prijateljske utakmice,
kao domaćin, igrao na tom igralištu, Njegove su dimenzije bile manje od
Kantride koju su za to vrijeme koristiti ostali riječki klubovi nižih
kategorija natjecanja.
Plenum Nogometnog saveza Jugoslavije od 16. veljače 1951. godine donio je
odluku o reorganizaciji sustava natjecanja i Saveza. Ukinuta je Druga
Savezna liga, a po republikama su organizirana prvenstva po podsaveznim
ligama. U Hrvatskoj su formirana četiri podsaveza: Zagreb, Osijek, Split i
Rijeka s ukupno pet podsaveznih liga. Klubovi Hrvatskog primorja, Istre i
Gorskog kotara svrstani su u Podsaveznu ligu Rijeka koja je imala deset
članova: Kvarner, Lokomotivu i Budućnost (kasnije Orijent) iz Rijeke, Pulu i
Uljanik iz Pule, Crikvenicu, Nehaj iz Senja, Jedinstvo iz Ogulina, Rudara iz
Rase i Gorana iz Delnica. Te sezone, točnije od 20. veljače 1952. godine,
kada je u prvom kolu Podsavezne lige Rijeka na Kantridi gostovao delnički
Goran (pobjeda Kvarnera 9:0), Kvarner je nekoliko utakmica odigrao na
Kantridi, a zatim se vratio Omladinskom igralštu. Idućih nekoliko sezona
Kvarner (od ljeta 1954. NK Rijeka) je nastupao u Hrvatsko-Slovenskoj ligi i
Prvoj zonskoj ligi (bila je u rangu 2. lige) te svoje utakmice najčešće
igrao na tom igralištu uz povremene "izlete" na Kantridu. Konačno, početkom
druge polovice pedesetih godina uslijedila je seoba na Kantridu gdje i danas
stanuje.
PLAVO BIJELI
Ulaskom Rijeke u Prvu Saveznu nogometnu ligu 1958,
godine (status izboren kontinuiranim igranjem domaćih utakmica na Kantridi),
do tada lešnati teren dobio je travnati pokrivač, a sredinom šezdesetih
godina uz postojeću tribinu dograđena je i produžena nova betonska tribina u
smjeru zapada. Kasnijom dogradnjom istočne strane i detaljnom
rekonstrukcijom atletske staze, koja je u to doba dobila najmoderniju
tartansku podlogu, sedamdesetih je godina nastavljeno moderniziranje i
uređenje stadiona. U toj etapi završena je dogradnja visokih tribina na
polukružnim dijelovima istočne i zapadne strane stadiona cime je dobio
sadašnji izgled.
Početkom osamdesetih godina drvene podloge sjedećih mjesta centralne tribine
zamijenit će plavo-bijele plastične sjedalice. Posljednja etapa radova na
poboljšanju uvjeta i komfora u gledalištu izvedena je ljeti 1999. godine.
Tada se Rijeka, iako je nesretno izgubila prvenstvo, nakon trinaest godina
vratila u europska klupska natjecanja i stekla pravo nastupa u drugom krugu
kvalifikacija za Ligu prvaka protiv beogradskog Partizana. Gledalište je
temeljito preuređeno, postavljene su i nove plave plastične sjedalice i sva
su mjesta postala sjedeća. Nema sumnje da će subota, 9. kolovoza 1975.
godine, ostati zapisana zlatnim slovima u povijesti stadiona Kantrida,
riječkog sporta i posebno nogometa. Iznad i podno visokih stijena Kantride,
u večernjim su satima, zasjali moćni reflektori i noć pretvorili u dan. U
blagoj ljetnoj večeri odigrana je prigodna utakmica u kojoj su nogometaši
Rijeke uvjerljivo nadigrali i porazili zagrebački Dinamo (3:0). Kao daleke
1912, i nešto bliže 1945. godine, gosti Kantride bili su zagrebački
nogometaši. Uspješniji su tradicionalno, bili domaćini.
REFLEKTORI OBASJALI POBJEDU
Novi list od ponedjeljka, I 1, kolovoza 1975., iz pera
svojeg novinara Ive Kirigina pod velikim naslovom "Spektakl začinjen
efektnom pobjedom", u podnaslovu piše: "Reflektori na stadionu zasjali su
punim sjajem - u nezaboravnom ambijentu pred 15000 gledalaca Rijeka
zasluženo pobijedila Dinamo s 3:0". U uvodnom dijelu reportaže s utakmice,
Kirigin dalje piše: "Nogometna i sportska Rijeka pamtit će subotu, 9,
kolovoza 1975. godine. Tog datuma naime, grad Rijeka dobio je najsuvremenije
osvijetljeni stadion, stadion na kome će se ubuduće, uz sportske, moći
održavati i mnoge druge priredbe. Kantrida je zasjala punim sjajem 1700
luksa, a spektakl puštanja u pogon začinili su igrači Rijeke koji su u
odlučujućoj utakmici za prvo mjesto na turniru "Maksimir-Kantrida '75."
zasluženo i glatko svladali zagrebački Dinamo s 3:0 pa im je na kraju pripao
pehar pokrovitelja turnira, zagrebačkih Sportskih novosti." Spomenimo da je
utakmicu sudio riječki savezni sudac Josip Pino Glažar s pomoćnicima
Rubinićem i Pađenom. Strijelci su bili Mohorović (16.'), Čohar (25.') i
Razić (28.').
Riječki dopisnik Sportskih novosti Milan Perović ovako je doživio tu večer:
"Nešto ljepšeg bilo je nemoguće zamisliti. Večer koju je teško ponoviti. Po
prvi puta u pogonu reflektori. I to kakvi! A, onda utakmica ..... Blistava
partija domaćina. Njegova dosad najuvjerljivija pobjeda pod stijenama
Kantride, spektakularnog stadiona u - spektakularnoj noći "
Ovo je kratki životopis i povijest Kantride. Od neravnog i kamenitog
prostora kamenoloma do modernog stadiona, proteklo je devet desetljeća.
Njegovi gosti bili su najpoznatiji klubovi nekadašnje Kraljevine Italije,
potom Jugoslavije, a danas samostalne Hrvatske i Europe koja je u torinskom
Juventusu i madridskom Realu imala svoje najistaknutije i najelitnije
predstavnike. Kantrida je odgojila generacije nogometaša, ali su i mnogi
anonimni mladici iz drugih sredina u njoj stasali, razvili svoj talent,
stekli ugled, dosegli blistava obzorja svoje igračke karijere i pozitivne
ljudske osobine te kasnije odlazili u renomiranije klubove bivše države i
Europe. Svaki njihov igrački uspjeh i doseg nosi u sebi i dio Kantride koja
ih je iznjedrila, čija su oni djeca.
Gotovo šest desetljeća živim uz nogomet, pratim sva njegova zbivanja i
zanimljivosti, ali u svojim sam saznanjima samo u tri slučaja otkrio neke
sličnosti s Kantridom o kojima želim ovom prigodom nešto reći, - Kostrenski
SK Jadran i njegov nasljednik NK Pomorac, koji je prošle godine obilježio
osamdeseti rođendan, također su dugo godina svoje utakmice igrali na
prostoru starog kamenoloma "Veloj kavi" u Zurkow (Kostrena) - vrlo sličnom
Kantridi - U Puli na predjelu Valkane, u malom kamenolomu - kavi uz more -
izgrađeno je vrlo lijepo, moderno i funkcionalno igralište NK ICI Pula
(ranije NK Cement, klub tvornice cementa). - I stari stadion francuskog
prvoligaša AS Monaco iz Monte Carla također je izgrađen uz more na prostoru
koji je nastao "rezanjem" manjega nižeg stjenovitog dijela uzmorja.
Svaki od ova tri lokaliteta ima (imao je) svoje osobitosti, ljepotu i
markantnost, ali nije moguća njihova usporedba s Kantridom. Kantrida je samo
jedna, jedinstvenija od jedinstvenoga. Neponovljiva, nezaboravna, beskrajno
voljena, vječna. Naš ponos, institucija, povijest - legenda. Legenda koju
moramo njegovati, poštovati, čuvati i očuvati bez obzira na namjeru da se u
Rijeci izgradi novi stadion na nekome drugome mjestu.